utorak, listopad 24, 2006
Moja Manica je jedno uistinu predivno stvorenje, jedna od rijetkih ljudi koja ama bas o nikome nema sto ruzno reci, vec u svima trazi nesto dobro i pozitivno... Ogovaranje joj je strani pojam, a prijateljstvo svetinja...
Znamo se doslovno cijeli zivot... Zajedno smo pisale u pijesku, zajedno smo krale susjedove tresnje u proljece i kukuruz u jesen... zajedno smo pocele skicati prve deckice na igralistu.. zajedno smo cekale njenog decka iz vojske i pisale mu duga pisma (ja kao moralna podrska)...
A onda se odselila... Tata je odlucio da je za obitelj bolje da zivi u vecem gradu, na moru... To da ce u tom gradu biti jos gora frka i ratna muka nego u nasim brdima mu nije valjda bilo ni na kraj pameti... Par godina smo se cule, dopisivale, a onda je i mene zivot bacio preko nekih granica, promijenili se brojevi telefona, izgubio kontakt...
Prosle godine sam je sasvim slucajno opet nasla.....
Prvi telefonski razgovor je trajao gotovo sat vremena... Prvih par e-maila su bili omanji romani... Prvi susret se sastojao od 40-i-nesto sati, gotovo bez sna... Trebalo je nadoknaditi 15 propustenih godina.... Izgubile smo se kao djevojcice, a nasle kao zene...
I obecala sam joj da cemo se opet vidjeti.. uskoro...
Manica vise od svega na svijetu voli citati, posebno na Engleskom... voli bjezati u neke druge svjetove jer joj onaj oko nje bas i ne odgovara... nije se nasla u tom gradu, nije kliknula s tim ljudima.. srce i dusa su joj i dalje u nasim brdima... Nasla sam jednu prekrasnu knjigu, bas za nju, i obecala joj je poslati... Radovala se kao malo dijete...
A onda sam pomislila "Fuckas postu, bit ce to osobna dostava!" Rekla sam joj da dolazi "neka cura" iz Londona i donosi joj knjigu ovih dana, pitala kad radi pa da "cura" svrati u ducan, da je ne trazi doma... saznala sve, spakovala se i pravac Zadar!
Petnaest do dva, taman pred kraj smjene, ulazim u Mercator, trcim do Koraka i vidim je... petlja nesto s nekim kutijama... slatkica moja... taman digne pogleda da kaze "Dobar dan, kako vam mogu pomoci?", a ja viknem "BU!".... gleda i ne vjeruje... sve joj pada iz ruku, a lice se razvlaci u djetinjasto sretan osmjeh....
Nema tih funti koje mogu platiti zagrljaj pravih prijatelja................