Lezala je na trbuhu, s jednom rukom ispod glave, a drugom oko njegovog stopala, s nogama pruzenim preko kraja kreveta. Zaklopljenih ociju uzivala je u proljetnom suncu sto je milovalo njeno golo tijelo... Mogla se obuci i otici u setnju, do plaze, ali nije htjela. Draza joj je bila intima te male studentske sobice. U njoj se osjecala sigurnom. I voljenom. Vrtila je u glavi film od prije pola sata... Koji uzitak!
Sve izvan okvira te sobice je bilo pomalo strano i neprijateljsko. 

Sjedio je do nje, sklupcan u neki neudoban polozaj, nemajuci mjesta da se rasiri, i pusio...

- Spavas?
- Ne. Uzivam...
- Sto se ne obuces?
- Suncam se... 

Ha. Uvijek ga je iznenadjivala svojom jednostavnoscu i gotovo djecjom naivnoscu. Volio je to kod nje. On je danas opet propustio predavanja samo da bi bio s njom. Uzivao je u svajoj sekundi, bolno svjestan da nece jos dugo...

Sanja je znala da je Dejanova mama ne voli. Znala je da mu radi pritisak, ali je vjerovala da ce s vremenom popustiti. Sto jos moze biti bitno osim toga da se oni vole i da im je lijepo zajedno?! 

Sunce se sakrilo iza susjednog nebodera, a iznenadna hladnoca je prekinula u razmisljanju. Obukla se, promrsila mu kosu, poljubila ga u celo i izasla. Nije nista rekla. Valjda nije htjela rijecima kvariti te savrsene momente.

Sljedece jutro uletila je u Sobicu bez kucanja, jedva cekajuci da ga opet zagrli. Jos s vrata je primjetila da je Dejan nekako smrknut i ukocen...

- Sto je?
- Nista. 
- OK.

Sjela je i cekala da pocne pricati. Znala je da ne moze dugo sutjeti...

- Znas, Sanja, to ti je kao u nogometu, najbolje je prekinuti karijeru onda kad ti je najljepse. Kad si na vrhu. Onda svi pamte samo tvoje uspjehe i top momente. Kao mi, jucer... 

Pricao je bez daha, valjda se bojeci da ako zastane da uhvati zraka, nece imati snage da nastavi. Sanja ga je samo blijedo gledala. Ocekivala je ovo ali ne danas, ne jos. Nije ga vise slusala, mirno je skupljala svoje stvari razbacane po Sobici i trpala ih u ruksak. 

-...znas, nikad ja necu tebe zaboraviti. Valjda neces ni ti mene. - zavrsio je. 

Zagrlila ga je i izasla iz sobe bez rijeci, izasla je iz nebodera, popela se uza stepenice i uhvatila sedmicu prema Korzu. Zadnji put.

* * *

Desetak godina kasnije...

Proljetni dan, ispunjen cikom djece ispred zgrade podsjetio je Sanju na vrijeme kad je ona bila mala i igrala lastiku ili tenis sa drustvom pred zgradom. Davno je to bilo. Tada zasadjene mladice izrasle su u veliko krosnjasto drvece koje je bacalo sjenu na njenu sobu iz djetinjstva. Voljela je tu doci, ali samo na kratko. Njen zivot je ipak bio negdje drugdje... Odjednom telefon:

- Dobar dan. Trebao bih Sanju.
- Sanja je. Tko je to?
(pitala je, a imala je osjecaj da zna. samo nije vjerovala da bi mogao biti)
- Dejan ovdje. Cuo sam da si u gradu pa reko da se javim. (ajde?)
- Ej, koje iznenadjenje. Pa kako si? Sto ima?
- Dobro kad nije bolje.. haha.. radim, nije lose.. zena.. mali evo ima pet godina... ti? jesi se udala?
- Nisam.
- Pa sto cekas? (veselo ju je zezao)
- Nis. (nekog kao ti, mozda) - Nisu te stvari za mene; muz, djeca i te fore......

Jos malo su cavrljali, a kad je sklopila slusalicu na lokalnom radiju je svirao Djole...

"voles jednom u zivotu..
sad bogatu il sirotu..
to ne bira pamet, nego srce...."