Pricali mi stariji clanovi obitelji kako se "u nasoj kuci", tj. rodnoj kuci mog tate, par godina prije nego sam se ja rodila deslo nesto neobjasnjivo.... 
Tatina baka bila je posebna zena, svima omiljeni clan obitelji... i starijima i mladjima od sebe... Jednog dana, dok je Bakica, kako su je od milja zvali, odmarala svoje 92-godisnje kosti u spavacoj sobi, onako poslije rucka, neki drugi ukucani su bili u kuhinji... Odjednom su culi neki cudan zvuk iznad njih i ugledali vazu na polici kako je pukla i prepolovila se... bez ikakvog ocitog razloga... dva gotovo identicna dijela koji su cinili tu vazu su uz malo buke pali jedan do drugog na policu.. i tako ostali... 

Par minuta poslije netko je otisao pitati bakicu da hoce li kavu, al' nije bilo odgovora...

Bakica je u tim trenutcima zauvijek napustila svijet... 

Vazu nikad nitko nije zalijepio; ostala je tako, kao spomenik, valjda...  

Tridesetak godina nakon tog dogadjaja sjedila sam na podu u kupaonici mog londonskog stana i pricala s nekim... Cula sam nesto sto sam mislila, ili bar nadala se, da nikad necu cuti... Osjetila sam se ko da mi je netko u tom trenutku iscupao sve iz utrobe i nemilice gazio po svakom organu ponaosob dok od njega nije ostala tek kasha.... I sjetila sam se te price o puknutoj vazi... 

Toga dana pukla je jedna moja "vaza", srusio se jedan svijet... zalijepila sam je kako sam najbolje znala i umjela... pukotina se vise gotovo i ne vidi... al ja znam da je tu... ja osjetim... 

Zato, valjda, puknuta se vaza ne lijepi... 

Ostavlja se netaknuta... kao spomenik... na nesto sto je nekad vrijedilo....