Sanja je bila nova u drustvu, nova u gradu... Imala je 18 godina i bila je samouvjerena kao sto samo naivne, zivotom neostecene, klinke znaju biti... Deckima se svidjao njen neobican naglasak. Lokalne cure bile su uvijek iste i predvidive. Svako osvjezenje u tom ucmalom gradicu je definitivno bila dobrodosla promjena... Svi su se nesto trudili oko nje. Pricali joj viceve, zezali je za nagasak, ocigledno flertovali... Samo on je bio nekako tih i povucen. Racunao je da nema sanse pored svojih zgodnijih, duhovitijih prijatelja, pa se nije ni trudio. Pomirenost sa sudbinom ili crnogorska lijenost - tko ce ga znati.
Jedne veceri mu se obratila:
- A ti? Zasto ne pricas s nama? (nasmjesila se) kako se zoves?
- Sasa. Aleksandar, u stvari.
(zgodan je. opasne crne oci i zubi bijeli kao snijeg - brzo je primjetila - mozda par godina stariji od nje, iako izgleda dosta zreliji...)
- Ma daaj! Jako lijepo ime ime... Jedno od mojih omiljenih... Pa, drago mi je... Ja sam Sanja...
(koketno ga je gledala svojim velikim plavim ocima)
Kad je konacno uspio doci do rijeci, poceo ju je ispitivati o njenom gradu, o tome sto voli, sto ne voli... Shvatlili su da imaju puno slicnosti, da vole iste stvari.. Nisu ni primjetili da su proveli sate u razgovoru, sve dok ih barmen nije upozorio da je vrijeme zatvaranja... A i drustvo je davno isceznulo i ostavilo ih same... Ponudio joj je da je otprati do kuce. U sebi se molio da prihvati. Nije se htio odvojiti od nje sto je duze moguce...
- Naravno. - rekla je - Ja sam ti kod Snjezinog butika.
Nije ni trebala to reci. Jako dobro je znao gdje zivi. Krenuli su. Putem su opet pricali, smijali se.. On je bezglasno zahvaljivao svojoj sretnoj zvijezdi... Te veceri pao je prvi poljubac, vise dzentlmenski, nego strastven. To joj se svidjelo. Bio je drukciji.
U sljdecih par mjeseci palo je jos mnogo poljubaca i predivnih, nezaboravnih trenutaka...
A onda se, samo odjednom, totalno neplanirano, morala odseliti...
Zvao ju je SVIJET... nepropustive prilike koje dolaze samo jednom u zivotu... snovi...
Ni slutila nije da ce jos dugo godina misliti na njega i u novim poznanicima traziti njegove oci, njegov smisao za humor, njihov svijet...
DVADESETAK GODINA KASNIJE:
Sanja je imala 39 godina, zavidnu karijeru, skupu odjecu.. Vidjela je svijeta, i nazivjela se zivota.. Bila je i pomalno umorna od njega.. Ne kaze se dzabe da je razvod jedan od najstresnijih dogadjaja u zivotu... Osjetila je to na svojoj kozi... Sjela je u avion, mehanicki zavezala pojas, i utonula u razmisljanje iz kojeg ju je prenuo veseli glas:
-Oprostite, je li slobodno?
Stajao je iznad nje, sa svojih metar-devedeset-i-nesto, crn, biserno bijelih zuba...
(boze, sin bi joj mogao biti.. zasto ga tako gleda?!)
-Naravno. Izvolite.
-Ma, nemojte me persirati, imam tek 21 godinu...
Nasmijali su se istovremeno.. Poceli pricati... I nisu prestali do kraja leta... U taksiju, na putu do njene hotelske sobe, cvrsto ga je zagrlila, pripila se uz njegovo misicavo tijelo... I mislima se vratila dvadeset godina unatrag.. do nekih slicnih crnih ociju... i polja suncokreta....