U zadnjih par tjedana sam sasvim slucajno (je li ista slucajno?) pronasla par prijatelja iz nekog drugog zivota... pisem danas nesto s jednim od njih, a on mi odgovara:
"... znas sta, secanja nisu uopste losa... sami se rodimo, sami umremo a i to vreme izmedju provedemo prilicno sami, jer i kad imas roditelje, decu, zenu, muza, ti si opet sam, jedinka... e tu mu secanja dodju kao lek... okrenes se i vidis da nikad nisi bio sam... "
