(Svaka slicnost sa stvarnim likovima ili dogadjajima je sasvim slucajna - of skors!)Hodajuci od kioska prema stanu, taman negdje na pola Sajmisne, dignem pogled sa zapustenog filigranskog plocnika i vidim te kako hodas prema meni... Petnaest godina sam zamisljala ovaj tren, sanjala o casu kad cu te opet sresti.. kako.. gdje... I nikad nije izgledalo ovako jednostavno...
priblizavao si mi se istim onim svojim "nogometaskim" hodom, gledajuci si pred noge. Sumnjam da si me primjetio s tolike udaljenosti, sumnjam da ti je moglo biti i na kraj pameti da bi me mogao sresti... nakon svih ovih godina.. ovako.. slucajno... Imao si na sebi izlizane Levisice i tamno-zelenu jaknu, sasvim slicnu onoj u kojoj sam te posljenji put vidjela, tamo negdje '93. Kosa kraca nego prije. Par kila vise. Mozda. Ne znam, tesko je procijeniti na daljinu.
Otkud bas sad? Vidi me kako izgledam! Stara trenirka i Starke, kosa skupljena u nekakav cupavi rep, bez sminke. Nije da se inace sminkam, al da sam znala da cu te sresti, ovako, slucajno, nakon toliko godina, bar bi palo malo maskarice i sjajila za usne.
Godinama sam razmisljala sto bi ti rekla kad bih te opet srela, a sad su sve misli ishlapile i jezik se zavezao u cvor. Jedino sto mi pada na pamet je da se sakrijem iza magazina koji sam, uz Vecernjak, upravo kupila i pravim se da te ne vidim. Znam da cu, ako to uradim, zaliti jos 15 godina, al nemam ideju sto drugo napraviti.
I taman dok sam dizala magazin prema licu, na par koraka od sebe zacujem tvoj veseo glas pomijesan sa iznenadjenjem:
- Eeeeej! Otkud ti?!?
- Pa ja tu zivim, OK ne zivim, svratim kod mojih jednom godisnje. Ti si u mom kvartu, znas? Ja bi tebe trebala pitati otkud ti! - meljem nekonrolirano...
Grlimo se nespretno. Prelazis mi rukom preko glave jednako onako prijateljski i patronzirajuce kao nekad. Samo sam sad zrelija i pametnija pa mi ne smeta, nego godi.
- I? Kako ti je gore? Prica se u gradu da radis neki kul posao?
- Svasta se u gradu prica. OK je posao. OK je London.
- Otkad si ti postala tako skromna? - zezas me
- Otkad sam odrasla. - uzvracam, namigujuci
Odmjeravas me, a lice ti se razvlaci u osmjeh.
- Sto?
- Gledam kako nosis taj Vecernjak pod pazuhom, smotan na tri dijela, kao sto ga je i tvoj tata uvijek nosio.
- Ti se sjecas kako je moj tata nosio Vecernjak?! - smijem se u nevjerici
- Ahaaa
Zbunjuje me ovim detaljem, gubim se u sjecanjima, a to nije dobro.
- OK, moram ici, radim nesto od kuce. Mozemo se naci poslije ako hoces.
- Vazi. Vidjet cu da iskemijam nesto sa zenom. Ne voli ona bas da se ja druzim sa bivsim prijateljicama.
- Je li? - sad je moj trenutak da te zezam
Polako ostajemo bez ideje sto jos reci. Zbunjenost krijemo sirokim, vedrim osmjesima. Nekako istovremeno se udaljavamo, masemo.. i krecemo svako svojim putem.. svojim mislima.. dalje... masem ti jos jednom...
Masem.. zamahujem snenom rukom po mobitelu, a alarm uporno trubi i podsjeca da je novi dan... i da nije jos ni mjesto.. ni vrijeme...
"doci cu ti u snovima
kada noc proguta dan...
past cu kao kaplja rose...
njezno na tvoj dlan..."P.S. Taman kad sam rekla da necu vise pisati, puca me inspiracija ko luda. ;-)))